Postovani,

imam necaka koji ima 20 mjeseci. Od rodjenja izbjegava pogled u oci, nema smislene rijeci, samo brblja nesto nerazumljivo, nemoguce je uspostaviti kontakt s njim ili bilo kakvu interakciju. Otkad je prohodao uglavnom se cini da besiljno tumara uokolo neumorno, doslovno bez odmora, ali i bez neke smislene igre. Obozava otvarati i zatvarati ladice i ormare, kao i vrata (dobro to vole sva djeca ali on nikada nije 'prerastao' tu fiksaciju). Ne pokazuje prstom, vodi za ruku do zeljene stvari. Ne zna i ne zeli piti iz case, samo iz boce. U zadnje vrijeme cesto povraca nakon jela (ne znam treba li to pripisati virozi ili krivoj prehrani ali cini mi se da to predugo traje). Ne odaziva se na ime uopce, iako cuje (voli pjesmice). Na ku-kuc reagira, smije se. Izbjegava mazenje osim s roditeljima. Ne podnosi promjenu pelena ako nije kod kuce ili u vrticu. Iznimno dobro se adaptirao na vrtic, bez ikakvih problema, iako puno izostaje zbog ucestalih bolesti.Ne slaze stvari vec ih razbacuje (kocke i druge igracke). Ne dozivljava druge ljude iz okoline osim roditelja (baku, djeda, sesticne od 3 godine i 14 mjeseci), ne igra se s njima, osim sto otima igracke, ponekad se smije sa starijom sestricnom kad ga ona intenzivno pokusava ukljuciti u igru. Pisem sve ovo jer me brine njegovo ponasanje, tim vise sto imam dvije cure koje su potpuna suprotnost. Roditelji kao da ne primjecuju njegovo ponasanje, odnosno nije im neobicno iako smo im pokusali ukazati da se mali ponasa netipicno za svoju dob i da su izostale neke znacajke komunikacije koje ukazuju na normalan razvoj (gledanje u oci, igranje i mazenje u krulu, pokazivanje prstom i sl.)Molim vas za savjet kako postupiti, trebamo li biti zabrinuti ili je moguce da je djecak samo malo 'svoj' i da ce ta faza nekomuniciranja proci ili treba na neki nacin roditeljima preporuciti da potraze pomoc strucnjaka? I kako im to reci? Kome se najprije obratiti? Jedni kazu psihologu, drugi logopedu, neuropedijatru...Kome?

Puno hvala na pomoci.

Srdacan pozdrav,

N.

Vaš nećak očigledno po Vašem viđenju i opisu pokazuje već primjetna razvojna kašnjenja i osobitosti razvoja. Teško je donijeti sud samo na osnovu Vašeg viđenja, pogotovo kada nije jasno koliko često imate uvid u njegovo ponašanje i u kakvim okolinama i okolnostima. Jer dijete od 20 mjeseci može se tijekom obiteljskih posjeta i druženja ponašati netipično i kaotično, drugačije negoli u strukturiranoj situaciji kod kuće ili u vrtiću. Govor u toj dobi može biti teško razumljiv za okolinu, razvojne i odgojne osobitosti djeteta razumljive samo osobama koje njeguju dijete. Trebalo bi proanalizirati razvoj ovog djetešca od rođenja do danas, njegovo ponašanje u domaćoj okolini, kakva je ta okolina i promatrati kako se ponaša u interakciji bliskih osoba koje ga njeguju (roditelja) i poznatoj okolini jaslica. No, Vaše sumnje dovoljne su da upozorite roditelje da se savjetuju sa stručnjacima. U prvom redu sa pedijatrom koji prati dijete, a onda odgajateljem u jaslicama koji također ima uvid kako to djetešce funkcionira u grupi s drugom djecom (vršnjacima). Pedijatar će na temelju sumji roditelja donijeti odluku kome uputiti dijete: neurologu, dječjem psihijatru, genetičaru itd. Vezano uz učestalo povraćanje, ali i radi mogućih drugih zdravstvenih teškoća trebalo bi provjeriti da li je ono rezultat fizioloških, metaboličkih ili psihičkih teškoća. Jedno je medicinski aspekt problema i medicinski pristup analizi razvojnih teškoća, a drugo je razvojni. Razvojne teškoće trebaju proanalizirati i psiholog, defektolog, logoped. Postoje savjetovališta za roditelje vezano uz rane razvojne teškoće, savjet se može dobiti u Obiteljskom centru, u udrugama koje se bave ranim razvojnim teškoćama djece i provode tretmane rane intervencije, u ustanovama kao što je SUVAG, Centar za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i sl.

Kojim god putem krenuli uvijek je primarno dobro posavjetovati se s pedijatrom koji prati dijete i stručnim timom vrtića kojeg dijete pohađa. Jer nažalost sustav nije uređen i nema jednog mjesta na kojem se može napraviti i jedinstvena medicinska i razvojna dijagnostika i dobiti primjerena rano-intervencijska podrška.

Vaša uloga je da budete teta i familijarna podrška roditeljima i djetetu, no kako im nešto reći i pomoći nije jednostavno. Ako oni ne primjećuju problem ili ga negiraju, ako niti pedijatar ne primjećuje problem (što ne bi bilo neobično na temelju ono malo vremena što vidi dijete i iskaza roditelja koji ne idu u tom pravcu), ako u vrtiću još ne reagiraju na njegove osobitosti i pripisuju ih problemima izostajanja i prilagodbe, onda Vam je zadatak alarmiranja i uloga koju ste si zadali vrlo teška i nezahvalna. Ponekad je lakše kada je više članova obitelji jedinstveno u viđenju i stavu te zajednički nastupa spram roditelja, i to uviđavno. Mislim na baku i djeda, na braću i sestre roditelja, bliske prijatelje...  Jer ako ste sami u svom viđenju, imate mogućnost postati teta koju će se izbjegavati, jer misli i priča nešto što roditelji ne žele niti ćuti i još manje prihvatiti. Mislim da vrlo dobro primjećujete i osjećate situaciju i moguće probleme. No, u svojim nastojanjima pomoći morate ispitati i spremnost roditelja na suočavanje s mogućim problemom i postupiti u skladu s time. Što prije im oprezno pokušajte ukazati da otvoreno porazgovaraju s pedijatrom, jer liječnik je osoba od autoriteta za svakog roditelja. Neka njega pitaju za mišljenje i savjet. Pedijatar će ih na temelju iskaza sumnji uputiti na stručnu procjenu i dijagnostiku.