beba od dva mjeseca

Poštovani, imam bebu staru dva mjeseca. Od samog rođenja ima problema sa usnivanjem, teško usniva (kao da se prepadne u prvom snu), a i kada usnije često se trza što je i probudi.Svi pedijatri koji su je pregledali rekli su da je to zdrava beba. Inače, ja sam imala tešku trudnoću i jake strahove(čak sam se bojala zvukova).To zaspivanje i spavanje sam u početku pripisivala tome da je beba isprepadana, Međutim, sad primjećujem i nešto drugo. Moja beba ne voli da se mazi i da se dira. Promjena pelene ide nekako (ne da vježbe za kukove), dosta je napeta. Ali kad skidam bodi, tj. raspremam trup, kao da se boji i pođe da "cvili". Inače u zadnje vrijeme plač (osim kad je glad u pitanju) je kao "cviljenje". Ne prihvata ni nosanje(grči se kad je šetam kroz kuću), ni ljuljuškanje. Samo traži da jede, poslije toga cucu i traži spavanje (još uvijek ima iste probleme sa spavanjem). Nisam napisala još da je ne mogu iznijeti niz stubište u zgradi, jer se grči na svakoj stepenici i onda plače. Sad je iznosimo u korpi u vodoravnom položaju i još uvijek se grči ali ne na svaku stepenicu. Ista stvar je i u autu, čak i kad je u toj korpi. Voli da "zaspi" sama sa cucom i da je glava uvijek polovično zagnjurena u dekicu. Išla je na pregled kod neuropedijatra i obavljen je UZV mozga (ja sam prvo htjela provjeriti da li je s mozgom sve uredu). Još nešto, pojavio se BSG-izam koji trenutno samo oblogama liječimo i antibiotikom. Ovo spominjem iz razloga što neki roditelji promjene primjećuju nakon vakcinacije.

Beba guguće i smije se, ali više igračkama nego meni ili ukućanima. Nama guguće samo kad je bez pelene i čeka oblačenje. Čak ne voli ni da je se samo drži u uspravnom položaju kad sjedim na fotelji npr. Imam osjećaj da nije vezana za mene. Već me svi pedijatri u mom gradu znaju i misle da pretjerujem. Nikada nisam sumnjala na autizam, dok danas nisam našla neke informacije na vašoj stranici. Interesuje me vaše mišljenje. Je li moj strah pretjeran ili trebam tražiti stručnu pomoć?

Unaprijed hvala!


 


 

Draga zabrinuta mama,

Vaš strah je pretjeran... što ne znači da majčino oko i osjećaji nisu u nekoj mjeri u pravu. Vaša beba je premala da bi se donosili bilo kakvi zaključci, a posebno ne u odnosu na postojanje bilo kojeg razvojnog poremećaja, ukljujući i autizam. Pokušati ću ukratko sažeti osnovne pokazatelje na koje sumnjate i moguće odgovore, što ne isključuje i neke druge:

1.       Problemi sa usnivanjem i plitko spavanje - Vaša beba se i dalje neurološki razvija i vjerojatno je prerano govoriti o poremećaju spavanja, već o nekom vidu neurološke nestabilnosti i nezrelosti koja se može narednih mjeseci smiriti.

2.       Neugoda zbog dodira - vrlo vjerojatno je riječ o senzoričkoj preosjetljivosti na dodir. Ona isto može nestati ili se barem smanjiti neurološkim sazrijevanjem.

3.       Neugoda kod vestibularnih podražaja (kretanje i mjenjane položaja) - isto kao i kod neugode kod dodira, preosjetljivost na ove podražaje, koja može s razvojem se smanjivati.

4.       Izostanak socijalnog osmijeha - budući da bebica ima samo 2 mjeseca, a socijalni osmijeh se očekuje do oko 3. mjeseca (što nije pravilo nego prosjek, jer svaka beba se ne razvija ravnomjerno s kronološkom dobi - postoje razlike u razvojnoj i kronološkoj dobi) mislim da trebate biti strpljivi i stimulirati poglede i osmijehe kroz njegu djeteta. Kako joj je njega očito pomalo neugodna, možda bi situacija hranjenja bila pogodnija za stimuliranje kontakta tepanjem i bliskim vizualnim kontaktom lice u lice (oči i usta su najvažniji detalji koji trebaju privući dijete.)

5.       Izostanak vezanosti uz osobu koja njeguje dijete - isto kao u prethodnom odgovoru mislim da je prerano za ovakve zaključke, no u tom smislu vodite brigu da dijete uz Vas njeguje još eventualno jedna osoba (otac ili baka npr.).

 

Nažalost teško je očekivati bilo kakvu stručnu pomoć na temelju ovih pokazatelja i u okružju u kojem živimo. Moje mišljenje na temelju ovog što ste napisali jest da je Vaš strah pretjeran, ali da je oprez i praćenje razvoja Vaše bebice potrebno. Vaša bebica pokazuje neke znakove poremećaja senzoričke integracije, no oni su prirodni obzirom na njenu dob i razvojnu razinu. Ukoliko narednih mjeseci nećete zamjetiti poboljšanje na planu dubine sna i smanjivanje neugode kod pojedinih podražaja onda će Vaši strahovi postati opravdani. Poremećaji iz senzoričke integracije neće se moći detektirati medicinskim pretragama snimanjem CNS-a, već praćenjem neurološkog razvoja. Vakcinacija je nešto što moramo prihvatiti da više koristi negoli što šteti, ali da kao i svaki drugi medicinski postupak nosi određen rizik. Roditelji obično traže krivca i uzrok za razvojni poremećaj djeteta,  i ponekad im je lakše pripisati razvojni poremećaj nekom događaju koji je možda bio samo okidač za nešto što je već bilo izvjesno prisutno. Morate naći liječnika kojemu ćete vjerovati i koji će zajedno s Vama pratiti razvoj Vaše bebice. Trenutno nemožete ništa drugo poduzeti osim i dalje stimulirati svoju bebicu i ugodnim i neugodnim podražajima i pratiti zajedno s liječnikom njen razvoj. Prvu sumnju na razvojne probleme teško je donijeti prije dobi od 6 mjeseci, a i onda će biti teško naći stručni tretman, odnosno odgovarajućeg stručnjaka.  Ukoliko će se Vaše sumnje pokazati ispravnima, a liječnik će potvrditi sumnje da je Vaša beba neurorizična - biti će mi drago da mi se ponovno javite i pokušati ću Vam pomoći u traganju za stručnom osobom za ranu intervenciju.

Draga mama, pokušajte svoje strahove malo potisnuti i uživajte u svojoj bebici. Čitajući literaturu o prosječnom razvoju i tražeći poremećaje u razvoju kod svoje bebice, trenutno nećete moći pomoći svojoj bebici. Opterečujući sebe sumnjama i strahovima prenosite na bebicu svoje loše emocije što ste možda i sami primjetili. Pokušajte se opustiti i biti vesela i smirena mama.  Jer, što god da se danas -sutra pokazalo ili dogodilo, Vaša beba treba jaku mamu koja će se nositi sa poteškoćama bez straha i panike. Pred Vama su godine i godine različitih veselja i problema roditeljstva bez obzira na to da li Vaše djetešce ima ili nema razvojnih teškoća. Hajmo se nadati i ponašati kao da ih nema, a ako se ipak pokaže da ih ima - nema mjesta za tjeskobu, živimo u 21. stoljeću i to nije najgore što Vam se u životu može desiti. Nadam se da me razumijete. Svako dobro, urednica.


 

 


 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi