Moj sin ima 12 godina. Autisične elemente primjetili smo oko druge godine. Do tri godine je govorio oko tridesetak riječi. Nakon četvrte godine više ništa. Pohađao je vrtić Nad lipom dvije godine. Putovali smo tri puta tjedno u Zagreb. Pola godine išao je u Dubravu u školu dok se kod nas nije otvorio odjel za djecu sa poteškoćama u razvoju kojeg i sad pohađa. On zna imati u školi i kod kuće napade bijesa gdje štipa druge, grize svoju ruku i urla. To se događa zato što nije uspio izraziti što želi. Inače on je mazno i umiljato dijete, spava po noći, poslušan je i relativno samostalan u odijevanju i hranjenju.

Ne znam kako spriječiti i kako reagirati na te njegove izljeve bijesa.Kako da ga naučimo da kontrolira bijes???

Poštovani.

Vaš sin ima više problema:

1.       Nema funkcionalan govor kojim bi izrazio svoje potrebe, želje i  stavove, a kako mi se čini nije savladao ili ne koristi u školi komunikaciju slikama. To znači da kada je u poznatoj okolini koja prati njegove potrebe i želje kroz  neverbalne znakove i odgovara na njih, on se osjeća dobro i sigurno (vjerojatno češće kod kuće), a kada se nalazi u okolini koja nedovoljno prati njegove neverbalne znakove ili ih nedovoljno razumije - onda se on osjeća loše i tamo pokazuje izljeve bijesa (vjerojatno češće u školi). Imati komunikacijski modalitet s okolinom koji okolina prihvaća i razumije, presudno je za osjećaj sigurnosti, pripadnosti i primjereno ponašanje. No, kada osoba ima autizam, to nije dovoljno - on ne shvaća što mora i na koji način podijeliti s okolinom, kako bi ga okolina razumijela. Okolina - mislim na učitelje i dr. školsko osoblje, mora znati na što mora obraćati pažnju, kada ga što treba pitati ili mu ponuditi, kada i na koji način od njega tražiti inicijativu za komunikacijom ili samo povratnu informaciju o njegovim potrebama. To je jedan od glavnih razloga zašto mnoga neverbalna djeca s autizmom i intelektualnim teškoćama trebaju posebne uvjete školovanja, gdje nije dostatno imati posebni odjel pri redovnoj školi, defektologa i osobnog asistenta, već je potrebno specijalističko znanje i prilagođeno okružje - struktirano obzirom na vrijeme, prostor, aktivnosti i odnose. Stoga za neku djecu su primjereniji programi i uvjeti školovanja po posebnom programu za autizam u posebnom odjelu za učenike s autizmom. Neka djece će se moći integrirati i pohađati školovanje po programu za učenike s intelektualnim teškoćama - svi  ipak ne. Kada je riječ o integraciji u redovne škole, mnoga istraživanja govore u prilog djelomične integracije - gdje dijete odgojne predmete pohađa u redovnom razredu uz pratnju stručne osobe, a akademske predmete pohađa u posebnom odjelu strukturiranom za učenike s autizmom.

2.       Obzirom na načine na koje Vaš mladić reagira u frustracionim situacijama može se zaključiti da ima više sklonosti autoagresiji, manje agresiji - što je relativno prihvatljivije za okolinu, ali govori u prilog tome koliko je emocionalno niske razine razvoja i u većem riziku za značajne probleme tijekom puberteta, pa i kasnije. Ovi ispadi u ponašanju mogu se smanjiti prevencijom - dobrom funkcionalnom analizom ponašanja kojom bi se utvrdili mogući povodi i motivacijski mehanizmi za takvo ponašanje u pojedinim situacijama, te odredilo primjereno odgojno postupanje. No, izljevi bijesa mogu biti u vezi i s neurološkim problemima i općezdravstvenim problemima, pa je potrebna šira ekspertiza. Kao opcija dolaze u obzir i psihofarmaci i antiepileptici kao medikamentozna podrška odgojnom postupanju, no o tome se treba posavjetovati s psihijatrom.  Koliko god se to možda na prvi pogled roditelju čini pretjeranim, praksa pokazuje da je adolescentna dob vrlo teška i rizična za daljnji razvoj poremećaja. Nerijetko se u ovoj dobi događa značajan regres općeg funkcioniranja koji je povezan sa značajnim neurološkim teškoćama i hormonalnim problemima vezanim uz pubertet. Bilo bi uputno da se posavjetujete sa psihijatrom. Isto tako potrebne su redovne neurološke kontrole, jer postoji značajan rizik od pojave epilepsije. Treba imati u vidu da ova ponašanja će s vremenom i odrastanjem (fizičkim rastom i rastom snage) postajati sve manje prihvatljiva za okolinu i da će se javiti ozbiljniji problemi s prihvaćanjem u školi. Tek kada prođe pubertet i u  primjerenoj okolini obzirom na podršku i zahtjeve može se očekivati stabilizacija ponašanja.

3.       Učenje kontrole bijesa dolazi u obzir ukoliko osoba ima primjerene intelektualne sposobnosti za učenje samokontrole. Tada se osvještavaju uzroci bijesa i uče primjereni obrasci funkcioniranja u takvim situacijama, obično putem slikovnih prikaza (kada te netko udari -ti trebaš učiniti to i to, kada te netko naljuti - ti trebaš poduzeti to i to). Također se uče odgađati reakciju bijesa, najčešće brojanjem do 10 ili 20. Prihvatljive su i metode autogenog tretninga. No, ponovno ističem za učenje takve samokontrole treba imati intelektualne predispozicije barem na razini lake mentalne retardacije ili granične inteligencije. Osobe s nižim intelektualnim funkcioniranjem trebaju pomoć iskusne osobe u kontroli svog ponašanja i izbjegavane pretjeranih frustracionih situacija (strukturiranu okolinu) te medikamentoznu podršku.

Mislim da trebate stručnu pomoć kako biste smanjili i prevenirali ove probleme. Prvo defektologa u školi, a onda psihijatra i neurologa koji prati Vašeg sina. Ukoliko rezultati ne budu zadovoljavajući ili se problemi zakompliciraju, mislim da bi se trebali obratiti za pomoć Centru za autizam. Nadam se da to neće biti potrebno.

Urednica