Andrew A. McDonnell

Psihološka služba Južnog Birminghama, UK

 

RAZVIJANJE NE AVERZIVNIH TEHNIKA UPRAVLJANJA PONAŠANJEM:

PRIMJENA NISKO PODRAŽAJNIH PRISTUPA 

Sažetak

 

Intervencije s dugotrajnim učinkom na ponašanje ne moraju nužno voditi trenutnoj redukciji izazivačkog ponašanja. Širok krug istraživača i kliničara prepoznaje važnost strategija upravljanja ponašanjem. Međutim, postoji malo istraživanja u kojima se analizira učinkovitost tih strategija. Ovim člankom se daje teorijska racionala za skupinu ne averzivnih strategija upravljanja ponašanjem, opisanih kao nisko podražajni pristupi. Prezentirana su 3 prikaza slučaja kojima se ilustriraju ključni aspekti ovih pristupa. Dane su i preporuke za daljnja istraživanja strategija upravljanja ponašanjem.

UVOD

Izazivačko ponašanje osoba s mentalnom retardacijom je značajan razlog za zabrinutost profesionalaca koji ih uslužuju. Mnoga od tih ponašanja su vjerojatno dugotrajno prisutna i neće nužno nestati premještajem osobe iz bolnice u smještaj u zajednici (Felce, Lowe & DePaiva,1994; Emerson & Hatton,1996). U suvremenim istraživanjima se polazi od pretpostavke da ova ponašanja imaju tendenciju da budu dugotrajna i da tek nekolicina osoba biva "izliječena" (Reiss & Havercamp,1997). Također se sugerira da uspješna ne averzivna intervencija treba obuhvaćati dugoročne pro-aktivne intervencijske strategije kombinirane s kratkoročnim reaktivnim strategijama (Donnellan, La Vigna, Negri-Schoulz & Fassbender,1988; Horner, Dunlap, Koegel, Carr, Sailor, Anderson, Albin & O'Neill,1990; La Vigna & Donnellan,1986). Usprkos navedenih nastojanja, postoji veoma malo informacija o sadržaju strategija upravljanja ponašanjem (McDonnell & Sturmey,1993).

Strategije upravljanja ponašanjem

Dosadašnji radovi ukazuju na potrebu razlikovanja "tretmana ponašanja" od "upravljanja ponašanjem" (Gardner & Cole,1987). Tretman ponašanja se definira kao "dugotrajna promjena koja će se održati tijekom vremena i u različitim situacijama" (Gardner & Moffatt, 1990, str. 93). Za razliku od toga, cilj strategija upravljanja ponašanjem je trenutno reduciranje agresivnog ponašanja. Mnogi istraživači koriste promjenjive termine, a oni uključuju: "reaktivne strategije" (Willis & La Vigna, 1985; La Vigna & Donnellan,1986) i "upravljanje kriznim stanjem" (Carr,1994). U ovome članku koristiti ćemo termin upravljanje ponašanjem koji će se odnositi na sve kratkoročne metode reduciranja ponašanja.

 

Mnogi istraživači priznaju važnost ne averzivnih strategija upravljanja ponašanjem (Carr i sur, 1994; Robinson & Palumbo, 1994; La Vigna & Donnellan,1986). No, zajedljiv ton rasprave o averzivnim i ne averzivnim postupcima pomalo iznenađuje, budući da je definiranje onog što sačinjava ne averzivni pristup tako šturo opisano u literaturi. U svrhu ovog članka pod ne averzivnom strategijom upravljanja ponašanjem podrazumijeva se svaka tehnika upravljanja ponašanjem u kojoj se izbjegava korištenje kažnjavanja kao odgovora na ponašanje. Postoji vrlo mala dvojba da li averzivni odgovori mogu biti učinkovite strategije upravljanja ponašanjem (Coe & Matson, 1990). Naime, u slučajevima kada se ponašanjem potencijalno ugrožava život averzivni postupci mogu biti nužni radi brzine svog učinka (Coe & Matson,1990). Veoma je diskutabilno da li takve strategije potpadaju pod upravljanje ponašanjem ili pod tretman ponašanja. Prikaz slučaja "Harija" (Foxx, 1990) ukazuje da u nekim okolnostima mogu dovesti do trajnih promjena. Averzivni odgovori mogu se opravdati prvenstveno stoga što dovode do brzog reduciranja trenutnih ponašanja. Vjerojatno profesionalci smatraju da se izbjegavanje averzivnih podražaja temelji na principima negativnog pojačanja. Popularnost primjene farmakoloških mjera možda više proizlazi iz mogućnosti brzog napuštanja averzivnih metoda negoli iz stvaranja dugotrajnih pozitivnih promjena (Allen, 1998).

 

Reduciranje trenutnog ponašanja samo po sebi nije presudan cilj, La Vigna, Wills & Donellan (1998) su prepoznali da bi "glavni cilj istraživanja trebao biti razvijanje reaktivnih strategija koje bi umanjile mogućnost pojačanja trenutnog ponašanja i samih averzivnih metoda" (str.62). Strategije ne averzivnog upravljanja ponašanjem su priznate kao važan vid ne kažnjavajućeg pristupa u upravljanju izazivačkim ponašanjima (McDonell, Cleary, Reeves, Hardman & King, 1997; Allen, McDonald, Dunn & Doyle, 1997). Premda postoje brojni rezultati istraživanja dugoročnih ne averzivnih intervencija (Whitaker, 1993; Emerson,1993), čini se da nema suvislog teorijskog modela ili racionale o tome što sve obuhvaćaju strategije ne averzivnog kratkoročnog upravljanja ponašanjem (McDonell & Sturmey,1993). Zabrinjava nedostatak empirijskih podataka potrebnih za razvoj takvih programa budući se često bilježi povećanje izazivačkih ponašanja nakon implementacije intervencija na ponašanje, što može dovesti do tzv. "eksplozivnih ispada" (Iwata, Pace, Cowdrey & Miltenberger, 1994). Težina tih "ispada" navela je neke autore da savjetuju odgojiteljima da u ekstremnim situacijama nose zaštitnu opremu za glavu i tijelo (Ducharme & Van Houten, 1994). Očito je da postoji potreba za strategijama upravljanja ponašanjem osoba koje pokazuju teže oblike izazivačkog ponašanja. Nedavno provedena istraživanja ukazuju da se osposobljavanjem osoblja za pristupe upravljanja ponašanjem može značajno smanjiti ozljeđivanje odgojitelja (Allen, McDonald, Dunn & Doyle, 1997) i povećati samopuzdanje osoblja (McDonell, 1997; McDonell & Jones, 1998). Ovaj članak nema namjeru da podcijeni korisnost dugoročnih pro-aktivnih intervencija na ponašanje, već ćemo pokušati analizirati sadržaj kratkoročnih ne averzivnih strategija.

STRATEGIJE DEAKTIVIRANJA INCIDENTNOG PONAŠANJA

Prekidanje slijeda ponašanja

Što činite kad se suočeni sa osobom koja je vidljivo uznemirena ili ljuta? Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje zbog ograničenog broja istraživanja na tom području. Kao korisna strategija predlaže se promjena podražaja. Ona se definira kao "iznenadno i neočekivano uvođenje novog podražaja ili dramatična izmjena podražajnih uvjeta koja rezultira privremenim reduciranjem trenutnog ponašanja" (str. 128) (Donnellan, La Vigna, Negri-Shoultz & Fassbender, 1998). To doslovno može značiti primjenu "čudnih i bizarnih" radnji radi prekidanja ponašanja. Tipični postupci uključuju "pjevanje, skakanje gore-dolje, davanje smiješnih naloga, poticanje ostalih klijenata da skaču gore-dolje, histerično smijanje" (Wills & LaVigna,1985). Nešto slično obično zastupaju i oni koji primjenjuju "nježno poučavanje" (Gentle teaching), a to je prekidanje i preusmjeravanje izazivačkog ponašanja (McGee, i dr.,1987).

 

I dok se ovo čini kao hvale vrijedna filozofija, praktična primjena ovakvog pristupa je potencijalno dosta opasna. Provedeno je vrlo malo istraživanja o učinkovitosti ovih vrsta postupaka (McDonell & Sturmey, 1993). Socijalna valjanost nekih od ovih strategija također je upitna. Čak ako je strategija i učinkovita, veoma je važno razmotriti kako druge osobe mogu doživjeti neki pristup. Na primjer u slučaju primjene promjene podražaja, što bi nestručni promatrač pomislio da vidi kako se profesionalac histerično smije osobi s teškoćama u učenju koja pokazuje tjeskobu?

Ignoriranje ponašanja

"Gašenje" označava postupak pri kojem se ponašanje koje se ranije pojačavalo više ne pojačava, dok termin "ignoriranje" jednostavno znači da pažnja neće biti upućena na određeno ponašanje kada se ono pojavi (Repp & Brulle,1981). Programi "diferencijalnog pojačanja" (pojačanja drugog ponašanja) sadrže elemente ignoriranja izazivačkog ponašanja (Donellan i dr., 1978), kao što se to čini i kod primjene strategija "nježnog poučavanja" (McGee i dr., 1987). Ignoriranje verbalno agresivne osobe može biti ispravan cilj tretmana ponašanja. Međutim, postoje brojni razlozi zašto ignoriranje ponašanja može biti nerazumno s gledišta upravljanja ponašanjem. Kao prvo, dosljedno ignoriranje ponašanja teoretski može dovesti do pogoršanja u ponašanju, čak i do "eksplozivnih ispada" (Iwata, i dr., 1994; Ducharme & Van Houten,1994). Kao drugo iako postoji malo empirijskih dokaza, anegdotski zapisi ukazuju da su ljudi skloniji razdraženosti i gnjevu ukoliko pokušavaju nešto saopćiti osobi koja ih ignorira. Kao treće, ignoriranje odrasle osobe sa izazivačkim ponašanjem može biti nepraktično za provedbu u mnogim smještajnim uvjetima u zajednici. I kao četvrto, ponašanja koja ugrožavaju fizičku sigurnost osoba gotovo je nemoguće ignorirati. Ignoriranje ponašanja kao strategija obično se koristi zajedno s drugim komponentama. U programima diferencijalnog pojačanja pozitivno ponašanje se pojačava, a negativno se valjano ignorira (Donnellan, i dr.,1988). Zagovornici "nježnog poučavanja" preporučuju primjenu ignoriranja ponašanja zajedno uz druge strategije, kao npr. uz preusmjeravanje (pažnje) i nagrađivanje (McGee, i dr., 1987). Ukoliko je glavni cilj upravljanja ponašanjem brzo smanjenje trenutnog ponašanja, strategije koje uključuju ignoriranje ponašanja treba razmatrati s određenom dozom skepticizma.

NISKO PODRAŽAJNI PRISTUPI

McDonnell, McEvoy & Dearden (1994) ispitali su brojne strategije deaktiviranja i preporučili su nisko podražajne pristupe kao prvi izbor u kreiranju reaktivnih strategija. Takav pristup se definira kao "skup strategija upravljanja ponašanjem usmjerenih na izbjegavanje sukoba. To se prvenstveno postiže smanjenjem okidača / neposrednih povoda ponašanja koji mogu razdražiti osobu koja pokazuje izazivačka ponašanja". Postoji četiri komponente takvog pristupa: Prva je reduciranje spornih situacija koje bi mogle izazvati konflikt i to tako da smanjimo naše zahtjeve spram osobe. Druga je primjena strategija kojima se izbjegava potencijalno izazivanje osobe (direktni kontakt pogledom, dodir, udaljavanje osoba koje gledaju incident). Treća i najvažnija jest da se izbjegava neverbalno ponašanje koje može dovesti do konflikta (kao npr. agresivni stav tijela i položaj za udarac). Četvrta je da se ovim pristupom preispituju stavovi osoblja u svezi s kratkoročnim upravljanjem izazivačkog ponašanja. Postoje određeni dokazi da se primjenom ovakvog pristupa može smanjiti učestalost izazivačkog ponašanja (McDonnell i dr.,1998). No, cilj ovakvih pristupa prije svega je reduciranje trenutnog ponašanja a ne dugoročna promjena ponašanja.

Reduciranje zahtjeva / naloga osoblja

Ponašanje osoblja postalo je glavni predmet suvremenih istraživanja (Hastings, 1997). Također se bilježi da zahtjevi osoblja često prethode incidentima izazivačkog ponašanja (McDonnell, Johnson & Allen, 1997). Većina takvih ponašanja može se temeljiti na principima negativnog pojačanja (Taylor & Carr, 1992; Cipani & Spooner, 1997).

 

Zahtijevanje nečega od osobe koja je vjerojatno već uznemirena može dovesti do incidenta (Carr & Newsom, 1985; Carr, Newsom & Binkoff, 1980). U nedavnom istraživanju strategija koje podižu razinu popustljivosti (Cipani & Spooner,1997) predložena su četiri pristupa: učenje bez (isticanja) pogrešaka, diferencijalno pojačanje zamjenskog ponašanja, moment sile ponašanja (Mace, Lalli, Belifore, Pinter & Brown, 1990) i strategije osposobljavanja funkcionalnoj komunikaciji. Ove strategije mogu pomoći osobi da prihvati zahtjeve i naloge. Pa ipak je interesantno zapaziti da u tom istraživanju nije uzeto u obzir smanjenje zahtjeva kao jedna od mogućih opcija. U strategije upravljanja ponašanjem trebalo bi se uzeti u obzir reduciranje zahtjeva kao nisko rangiranu, samo po sebi održivu strategiju. To se posebno odnosi na situacije kada, kao posljedica postavljanja zahtjeva, može porasti vjerojatnost za fizički napad.

 

Uključivanjem osoba u smislene aktivnosti može se također reducirati učestalost izazivačkog ponašanja (Hill & Chemberlain, 1987). Međutim, taj proces može izazvati i suprotan učinak i dovesti do izazivačkih ponašanja (Weld & Evans, 1990) i potencijalno "eksplozivnih ispada" (Iwata i dr., 1994). Pristup smanjenja podražaja sugerira da osoblje smanji zahtjeve i naloge na najmanju moguću mjeru kao kratkoročni cilj. Prema "analizi ponašanja" možda je bolje postaviti pitanje: pod kojim uvjetima i u kojim slučajevima bi trebalo postavljati zahtjeve? Odgojitelji bi se trebali truditi biti fleksibilniji u tome kako će uvesti u pojedine aktivnosti osobe koje pokazuju izazivačka ponašanja. Činjenica da osoba ima zakazan termin za plivanje u 10 sati ne znači da je neophodno da tada i započne tu aktivnost. Ako osoba pokazuje da je uznemirena tada ćemo poziv na odlazak na plivanje nježno ponuditi svakih 10 do 15 minuta.

 

Primjer 1.

Petar je mladić s mentalnom retardacijom koji je pokazivao jake i učestale agresivne ispade kada bi se od njega tražilo da se ustane i pođe na posao. On je pohađao dnevni centar koji prema njegovoj izjavi: "nije volio". Osoblje je pokušalo primijeniti brojne strategije kako bi ga naveli da se ujutro ustane iz kreveta. To je uključivalo: dozivanje, podmićivanje, buđenje njega prvog ili alternativno zadnjeg ujutro, sve to s vrlo ograničenim uspjesima. Primijenjen je i pristup smanjenja podražaja (sa ograničenjem da ne može ostati u krevetu cijeli dan). Svakih 20 minute počevši od 7 sati ujutro, odgojitelj bi pokucao na njegova vrata i rekao mu da ustane (Petar bi obično psovao na njega). Osoblje je bilo upozoreno da se ni u kojem slučaju ne raspravlja s njime. Ovakvi blagi zahtjevi da ustane bili su ponavljani smireno svakih 20 minuta. U prosjeku on bi se obično ustao nakon 90 minuta, premda je bilo i dana kada je još uvijek odbijao da ustane ili bi bio agresivan. Za takvih "loših dana" osoblje je trebalo hrabriti da ne odustane. Osoblje je naučilo da primjerenije kontrolira njegovo trenutno ponašanje. Oni nisu uspjeli promijeniti njega, već samo reducirati učestalost i intenzitet svojih zahtjeva.

Interpersonalni čimbenici koji utječu na podraženost

Pojačano fiziološko uzbuđenje je često udruženo sa agresijom (McDonnell, McEwoy & Dearden, 1994). U slučajevima uvredljivog ponašanja pojava emocije srdžbe je važan čimbenik (Cullen, 1993). Terapijski postupak je ponajviše fokusiran na strategije postizanja samokontrole. (Benson, Rice & Miranti, 1986; Black, Cullen, Dickens & Turnbull, 1988). No, takvi pristupi ne govore što osoblje treba činiti kada se nađe pred srditom i vrlo uznemirenom osobom. Neverbalna komunikacija je vrlo moćno sredstvo komunikacije (Argyle, 1998), pa izbjegavanje podraživanja osobe zahtjeva razumijevanje podražajne prirode takvih ponašanja. Postoje brojni interpersonalni čimbenici koje treba analizirati kada nastojimo izbjeći povećanje fiziološke podraženosti kod osoba s mentalnom retardacijom.

Kontakt pogledom

Direktni kontakt oči u oči je jedan od najjačih fizioloških fenomena podraživanja poznatih čovjeku (Mehrabian, 1972). Poznato je da osobe s autizmom imaju neprirodno "upiljeni pogled" (Rutter,1978). Drugi autori tvrde da su ovakva mišljenja više posljedica mita (Frith, 1989). Direktan pogled u oči svakako ima komunikacijsku funkciju ( Argyle,1988). No, zbog njegovih podražajnih svojstava nije preporučljivo kod osobe koja je već uznemirena i srdita podržavati kontakt pogledom.

Dodir

Dodir je znak topline i nadmoći u životinjskom svijetu (Major & Heslin, 1982).Također je znak neprijateljstva (McDonnell & Sturmey,1993). Postoje anegdotski zapisi o doživljavanju dodira. Temple Grandin (1992) je izvijestila: "čeznula sam za osjećajem da budem zagrljena, ali onda sam se povukla jer sam bila preplavljena plimom osjećaja" (str. 108). Dodir može izazvati i paradoksalne učinke, posebno kod osoba s autizmom (O'Neill & Jones, 1997). Osim toga, dodir može poticati ljude na učinkovitiju komunikaciju (Donnellan & Leary, 1995). Suvremena istraživanja ukazuju da dodir može imati pozitivan terapijski učinak na osobe s izazivačkim ponašanjem (Hegarty & Gale, 1996). No to se odnosi samo na primjenu u terapijskim seansama. Mi ne preporučamo da se nikad ne dira onog tko je vidljivo srdit i uzrujan, već da to treba činiti sa oprezom. Osoba treba dodir doživjeti kao utjehu, no nije nužno da ga svi moraju doživjeti na isti, univerzalan način.

Osobni prostor

Istraživanja su pokazala da su pojedinci često oprezni kad netko upada u njihov osobni prostor (Hayduk, 1983). Zauzimanje osobnog prostora može dovesti do fiziološkog uzbuđenja, a u nekim situacijama čak i napada (Kinzel, 1970). Pristupom smanjenog podraživanja sugerira se oprez prilikom ulaska u osobni prostor osobe koja je već uzrujana.

Verbalna komunikacija

Problemi u ponašanju se mogu razmatrati kao problem komunikacije (Durand, 1990; Durand & Carr, 1991). Oni se mogu smanjiti osposobljavanjem osoba kako da što jasnije prenesu svoje potrebe drugima (Carr & Durand, 1985). Mnoge osobe koje pokazuju teža izazivačka ponašanja imaju poteškoće u verbalnom izražavanju svojih potreba i želja (Carr, i dr., 1994). No to nije tako problematično kako se to na prvi pogled čini, jer je najveći dio svih ljudskih interakcija u svojoj osnovi pretežno neverbalan (Argyle,1988).

Osobe s autizmom mogu imati naglašenu osjetljivost na zvukove, koji mogu kod njih izazvati stresne reakcije (Bettison, 1994). Doista je tako, Temple Gandin (1994) je izvijestila da su "bučni glasovi bili problem stvarajući osjećaj kao kada zubarska bušilica dotiče živac" (str 67). Pošto i receptivni i ekspresivni jezični problemi mogu biti česta pojava kod osoba s mentalnom retardacijom, odgojitelji bi trebali biti još pažljiviji kako se obraćaju tim osobama, posebno kada oni pokazuju uzrujanost. Trebaju paziti na ton glasa, govoriti polako i mirno, a najvažnije je da izbjegavaju podizanje glasa. Kada osoba govori galameći, time pokazuje fiziološku uznemirenost (Argyle, 1986).

 

Otprilike 3/4 osoba s autizmom pokazuje eholaličan govor (Frith, 1989). Postoje mnogi načini kako upravljati eholaličnim govorom. Suvremena istraživanja pokazuju kako osobe mogu zapeti u govornoj sekvenci i kako teško mogu nastaviti dalje ili promijeniti temu (Donnellan & Leary, 1995). Donnellan & Leary (1995) predložili su brojne strategije koje mogu pomoći osobi da nastavi dalje. No ove tvrdnje zahtijevaju daljnja empirijska istraživanja. Čini se da se ovim istraživanjem ispituju stavovi da su izazivačka ponašanja motivirana izvana. Istovremeno osoba ne može psovati, vrištati ili ponavljati tuđe izjave i biti sposobna sasvim kontrolirati ono što govori. Donnellan & Hill (1995) preporučuju brojne strategije koje pomažu u "privikavanju" na teškoće nastavljanja govora. One uključuje različite strategije koje se temelje na gestama, dodiru, ritmu, vizualizaciji, muzici. Detaljnija analiza mnogih od ovih prijedloga ukazuje da one prije spadaju u kratkoročno upravljanje ponašanjem negoli u strategije tretmana ponašanja (Gardner & Moffatt, 1990).

Izazivanje vrijednosnih sistema

Stavovi osoblja o izazivačkom ponašanju mogu snažno utjecati na njihove postupke (Hastings, 1987). U kognitivnom sistemu "vlastita pravila" osoblja koja utječu na njihove odgovore na izazivačka ponašanja su ekvivalentna stavovima osoblja o interveniranju na izazivačka ponašanja. Nisko podražajni pristupi izazivaju dva temeljna polazišta osoblja. Prvo se odnosi na vjerovanje da kratkoročne strategije potiču osoblje na popuštanje. A drugo je izazivanje negativne sklonosti obilježjima.

 

1.stav: "To je popuštanje"

Nisko podražajni pristupi su često kritizirani od strane osoblja, jer ih potiču na popuštanje (McDonnell i dr. 1998). To se obično javlja zbog toga što postoji jasno razlikovanje upravljanja ponašanjem od mijenjanja izazivačkih ponašanja. U dva nedavno provedena manja istraživanja ispitivano je kako osoblje reagira na izazivačka ponašanja i utvrđeno je da osoblje predlaže strategije poput smirenog govora, taktike odvraćanja i kreiranja sigurne okoline (Hastings, 1996; Watts, Reed & Hastings, 1997). Ove strategije su obrazlagane kao protivne habilitaciji (Hastings, 1996; Watts i dr., 1997). Takav argument dolazi u obzir samo sa stajališta dugoročnog tretmana temeljenog na analizi ponašanja. Ti pristupi mogu biti dosljedno provođeni s kratkoročne reakcijske perspektive, a posebno kroz nisko podražajni pristup. Potvrđeno je da strategije upravljanja ponašanjem mogu sadržavati pojačanje pozitivnog ponašanja u pokušaju da se izbjegne sukob (La Vigna & Donnellan, 1986). Mijenjanje ponašanja može tražiti dosta vremena i određenu količinu sredstava, i premda je istina da svi želimo mijenjati ponašanje ovih osoba na bolje, velik dio svakodnevnog rada temelji se na upravljanju ponašanjem osoba. Osoblje je sklono da samo ponekad odgovara na izazivačka ponašanja i da ne bude dosljedno u provođenju programa ponašanja, često pojačavajući izazivačko ponašanje (Hastings & Remington, 1994b). I premda je istina da primijenjena analiza ponašanja (Applied behavior analysis) vodi uspjehu, većina ljudi koja je danas podvrgnuta tretmanu bila je tretirana i "prije 5, 10, 20 pa čak i prije 30 godina" (Reiss & Havercamp, 1997).

 

Primjer 2.

Mladić s mentalnom retardacijom je vođen na dnevni izlet koji mu se očito svidio. Kada je član osoblja zatražio od njega da se vrati u automobil i da pođu kući, on je sjeo je na tlo i rekao "ne". Počela se skupljati svjetina oko osobe koja je odbijala da se makne s mjesta. Oba člana osoblja su znala da on veoma voli sladoled. Jedan od njih mu je kupio sladoled i tada ga zatražio da krene s njima, što je on odmah učinio. Nakon što su mladića vratili kući, članovi osoblja su započeli prepirku. Jedan je mislio da se davanjem sladoleda klijentu pojačava njegovo loše ponašanje. Međutim drugi djelatnik mu je postavio pitanje što bi pojačavali da su se hvatali i hrvali s njim?

Ovaj primjer posve jasno ilustrira da ljudi često ne razumiju razliku između kratkoročnog cilja izbjegavanja sukoba i dugoročnog cilja promjene ponašanja. U pozadini je često strah od "popuštanja" u zahtjevima i nalozima, što se naziva "katastrofičnim mišljenjem". U navedenom primjeru katastrofičnim mišljenjem mogu se proizvesti brojne pretpostavke. Prva, jednom kada osoba nauči dobiti sladoled na ovaj način sjedit će na tlu svaki puta kada pođe van i neće se dići dok ne dobije sladoled (time se pretpostavlja da osoba ima kontrolu nad svojim ponašanjem). Druga, klijentu će ponestati novaca i osoblje će morati trošiti svoj novac kako bi zadovoljilo ovu potrebu. Treća, klijent će se tako udebljati da će oboljeti. Četvrta, ovu strategiju će generalizirati na svaki aspekt svog života, on doslovno više neće htjeti ništa uraditi bez sladoleda. Ovaj tijek mišljenja može se ostvariti, ali koliko je vjerojatno da će se to i dogoditi u ovom slučaju? Jedini način kojim možemo te pretpostavke provjeriti je da ih obzirno testiramo kroz neko vrijeme.

 

Cilj kratkoročnog upravljanja ponašanjem jest da sve uključene osobe budu zaštićene i da se izbjegne nepotrebni sukob. Dugoročni ciljevi uključuju mijenjanje stila života osobe i uklanjanje potrebe da osoba posegne za izazivačkim ponašanjem. Stoga "popuštanje" se ponekad može činiti problematičnim, ali u stvarnosti to je korak naprijed u razvijanju programa promjene ponašanja. Nisko podražajnim pristupima pokušavaju se usmjeriti stavovi i očekivanja odgojitelja u svezi ponašanja.

 

2. stav: Izazivanje negativne sklonosti obilježjima

Brojna istraživanja ukazuju da obilježja osoblja uzrokuju izazivačka ponašanja kod osoba s mentalnom retardacijom (McDonnell i dr., 1997; Watts i dr., 1997; Hastings, 1996). Weiner (1980, 1986) je predložio model obilježja koja doprinose ponašanju. U tom modelu obilježja presudnih u odlučivanju odgojitelja da pomogne pojedincima je doživljaj sposobnosti klijenta za kontroliranje i stabilnost. Na izazivačka ponašanja bi trebalo gledati pozitivnije ukoliko je opaženo da je takvo ponašanje van kontrole osobe i ako je postojano (npr. kod osobe koja ima epilepsiju). U skladu s tim odgojitelj se smije više ljutiti i biti negativno nastrojen spram osobe ukoliko opazi da ta osoba može kontrolirati svoje ponašanje (Dagnan, Trower & Smith, 1998). Suvremenim istraživanjima je utvrđeno da osoblje koje opisuje uzroke ponašanja kao nestalna obilježja, sklono je izražavati veći optimizam i pomaganje u ponašanju (Sharrock, Day, Quazi & Brewin, 1990). Osoblje koje radi s osobama koje pokazuju izazivačka ponašanja češće će procjenjivati takvu osobu s pozitivnijeg stajališta negoli osoblje koje nije radilo s takvim ponašanjima (Dagnan, Trower & Smith, 1998). Trebamo biti pažljivi kada interpretiramo istraživanja obilježja. Da li su ta obilježja trajna? Da li su takvi stilovi razmišljanja podložni intervencijama kao što je edukacija osoblja? Objavljeno istraživanje tek empirijski pokazuje da eksternalizacija uzroka izazivačkog ponašanja može utjecati na odnos osoblja s osobama s mentalnom retardacijom (Hastings, 1997). Čini se da trebamo obratiti pažnju na usmjerenost stavova osoblja ukoliko ponašanje klijenata treba mijenjati. Isto tako, ukoliko nastojimo mijenjati ponašanje, izgleda potrebnim pažnju usmjeriti na "doprinos" potrebnih obilježja osoblja.

 

Primjer 3.

Osoba s mentalnom retardacijom svakodnevno je pokazivala i agresivno ponašanje i verbalno je prijetila. Nakon prve procjene otkriveno je da je osoblje pripisalo uzroke stalnim karakternim obilježjima osobe. Jedan od članova osoblja sažeo je negativna obilježja: "Verbalne prijetnje su metode (sklonost) kojima se uvijek (stabilno) služio kako bi kontrolirao druge. On se nikada (trajno) neće promijeniti. Na taj će se način uvijek ponašati dok ne dobije ono što želi (kontroliranje)". Analiza ponašanja je pokazala da je preosjetljiv na buku, vrućinu i sklon promjenama raspoloženja koje nisu uvijek pod njegovom kontrolom. Također da ima poteškoće u kontroliranju svog gnjeva. Njegovim odgojiteljima prezentirani su ovi nalazi, koji jasno ukazuju da on rijetko kontrolira svoje ponašanje. Nakon godine dana praćenja utvrđeno je da nije došlo do značajne promjene učestalosti njegovog ponašanja, međutim većina osoblja je ta ista ponašanja doživljavala manje problematičnim pošto su shvatili da je u mnogim slučajevima osoba "samo izgubila kontrolu".

 

Glavni predmet nisko podražajnih pristupa obuhvaća pružanje objašnjenja izazivačkog ponašanja osoblju i usmjeravanje njihove pažnje na vanjske/situacijske uzroke izazivačkog ponašanja. Ovdje prikazano upućivanje osoblja je prije svega anegdotalne prirode. Posve je jasno da pojedini istraživači mogu držati da su unutrašnja događanja nebitna (Skinner, 1945). Drugi su pak zauzeli liberalniji stav zastupajući kako su unutrašnja događanja relevantna čak i onda kada su analizirana samo kao vid pozadine događaja (Cullen, 1991). Posve je jasno da je potrebno više empirijskih istraživanja u korist pružanja alternativnih objašnjenja ponašanja kako bi se pomoglo odgojiteljima, a kao dio procesa upravljanja ponašanjem.

 

 

ZAKLJUČCI

Ovaj članak iznosi mišljenje da su strategije za mijenjanje ponašanja prilično široko istraživane (Emerson, 1993; Scotti, Ujcich, Weigle, Holland & Kirk, 1996) dok je ograničeni istraživački interes poklonjen ne averzivnoj tehnologiji upravljanja ponašanjem. Na planove temeljene na ne averzivnoj tehnologiji upravljanja ponašanjem ne bi se trebalo gledati kao na univerzalni lijek, međutim daljnje razvijanje ove kratkoročne tehnologije moglo bi potencijalno donijeti značajne promjene i za odgojitelje kao i za osobe s mentalnom retardacijom. Nisko podražajni pristupi opisani u ovom članku mogu imati neku nominalnu vrijednost, no treba sa oprezom tumačiti njihove prednosti jer je potrebno još mnogo kontroliranijih istraživanja njihove učinkovitosti. Ubuduće je potrebno veći naglasak staviti na empirijsku evaluaciju tehnologije upravljanja ponašanjem. Treba istaći da je većina savjeta danih odgojiteljima o upravljanju ponašanjem čini se anegdotalne prirode. Kad bi se isti standardi primijenili na tretman ponašanja, mi ne bi imali empirijsku osnovu za izradu planova tretmana. Rezultati istraživanja pokazuju da je velika većina izazivačkih ponašanja po svojoj prirodi najčešće dugotrajna (Emerson, 1993; Reiss & Havercamp, 1997). Stoga bi bilo razumno da se istražitelji fokusiraju na to kako se takvim ponašanjem može kratkoročno upravljati. Doista, za mnoge osobe koje pokazuju izazivačka ponašanja djelotvoran plan upravljanja ponašanjem mogao bi biti realističan klinički cilj i sasvim ispravan.

 

Draft verzija rada je sastavni dio edukacijskog materijala na Westridge Assessment and Treatment Unit u Glocesteru i ustupljena nam je od strane upravitelja i voditelja edukacije. Nažalost bez cjelovitog popisa literature.

Prijevod: Andreja Veljača

Prijevod uredila: Renata Vragović

[ Nazad na vrh ]