POSLJEDICE NEDOSTATNE I POGREŠNE DIJAGNOSTIKE

  Autizam se još uvijek dijagnosticira na osnovu analize ponašanja i prema neujednačenim protokolima dijagnostike. Put do dijagnoze nerijetko je dug i kompliciran, a vrijeme za rani ciljani rehabilitacijski tretman time je nepovratno izgubljeno, što će obilježiti daljnji životni put djeteta i obitelji. Ispravna dijagnoza je samo smjernica za rehabilitacijski pristup i stjecanje prava na zaštitu i skrb. Sve češće se dijagnoza smatra „etiketom" koja negativno označava osobu i traže se drugi pristupi kojima se izbjegava etiketiranje i gubitak vremena za ranu intervenciju.

  Rehabilitacijski tretman, odgojni postupci i potrebe podrške određuju se prema cjelovitoj procjeni  sposobnosti osobe, postignutih razina za svako pojedino područje razvoja i neovisnosti u svakodnevnom funkcioniranju, te potencijala i odnosa životne okoline spram djeteta. No pogrešna dijagnoza može značajno utjecati na odgojne stavove neposredne okoline u smislu nerazumijevanja i kažnjavanja ponašanja vezanih uz kliničku sliku razvojnog poremećaja, postavljanja prevelikih ili preniskih očekivanja spram djeteta, prezaštićivanja i nedovoljnog odgojnog stimuliranja djeteta ili pretjeranog socijalnog izlaganja i preopterećivanja nedovoljno primjerenim tretmanima. Pogrešna dijagnoza tako vodi u dodatne emocionalne teškoće i probleme mentalnog zdravlja koji su mogli biti izbjegnuti. Isto tako nerazumijevanje problema u funkcioniranju djeteta može značajno narušavati odnose u obitelji. Dijagnoza autizma se često doživljava kao presuda i gubitak nade u „izlječenje" ili poriv za traženje drugog mišljenja i nove nade u „izlječenje". Izbjegavanje davanja dijagnoze autizma izgleda da nije uvjetovano samo razinom znanja stručnjaka već i stavovima spram autizma. Pogrešna dijagnoza može izazvati pogrešne preporuke i odluke stručnjaka i administracije u svezi prava i potreba djeteta, npr. na preporuku za primjeren oblik odgoja i obrazovanja. 

  Mali broj dijagnosticiranih slučajeva prikrivat će ozbiljnost problema u društvu, neće se razvijati specijalizirane službe i tretmani, i neće se poduzimati mjere za zakonsku zaštitu posebnih potreba i osiguravanje dostupnosti pojedinih ljudskih i građanskih prava. Prividno rijetka pojavnost autizma odrazit će se i na znanje profesionalaca, slabo izučavanje problematike i nebavljenje razvojem ciljanih edukacijskih programa za profesionalce i njihovu specijalizaciju.

  Izostanak primjerene dijagnostike obzirom na ispravnost dijagnoza i obzirom na broj zabilježenih slučajeva, tako će značajno utjecati ne samo na životni ishod pogođenih osoba, nego i njihovih obitelji koji se bez primjerene podrške nisu u stanju nositi s problemima autizma i profesionalaca koji su se suočili s problemima za koje nisu bili spremni i dovoljno osposobljeni.  Cijena posljedica nedostatne i pogrešne dijagnostike tako može daleko premašiti financijska ulaganja u primjerenu dijagnostiku i skrb.

  Prezentirani podaci iz Registra za autizam Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i okvirne procjene na osnovu praćenja podataka kod nas ukazuju da je dijagnosticirano svega oko 10-tak% očekivanih slučajeva poremećaja iz autističnog spektra obzirom na stare ali još uvijek opće prihvaćene prevalencije iz DSM-IV (Dijagnostičko-statistički priručnik Američkog psihijatrijskog udruženja).

[ Nazad na vrh ]